Liječenje debljine je multidisciplinarno

Zašto je debljina povezana s dijabetesom tipa 2?

Autor: Danijel Bubanović
event 30.09.2021.
Prof. dr. sc. Sanja Klobučar Majanović; Foto: Matija Djanješić/Cropix

Prof. dr. sc. Sanja Klobučar Majanović, Zavod za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma, KBC Rijeka, Sveučilište u Rijeci, Medicinski fakultet

Više od 80 posto osoba s dijabetesom tipa 2 ima prekomjernu tjelesnu masu, što upućuje na čvrstu povezanost debljine i rizika obolijevanja od šećerne bolesti tipa 2. I debljina je poput dijabetesa već krajem prošloga stoljeća poprimila karakter globalne epidemije te se često naglašava da su dijabetes i debljina dvije usporedne epidemije, odnosno, da epidemija dijabetesa proizlazi iz epidemije debljine.

Istraživanja su potvrdila da osobe s debljinom imaju sedam puta viši rizik obolijevanja od šećerne bolesti tipa 2 u odnosu na opću populaciju. Iako se dugo vremena smatralo da masno tkivo ima samo ulogu mehaničkog i toplinskog izolatora te skladišta energije, danas se zna da je ono endokrini organ koji izlučuje niz bioaktivnih čimbenika, takozvanih adipokina, koji moduliraju apetit i potrošnju energije, osjetljivost na inzulin te imunosni odgovor. Neki adipokini djeluju proupalno i dovode se u vezu s razvojem kronične sistemske upale niskog intenziteta, disfunkcije endotela krvnih žila, smanjene osjetljivosti tkiva na inzulin te pojačane sklonosti zgrušavanju krvi. Navedeni mehanizmi su temelj nastanka ne samo šećerne bolesti tipa 2, već i većine drugih kroničnih nezaraznih bolesti, kao što su bolesti srca i krvnih žila te zloćudne bolesti.

Osim ukupne količine masnog tkiva važna odrednica rizika nastanka šećerne bolesti tip 2 jest i raspodjela masnog tkiva. Smatra se, naime, da su masne nakupine u trbušnoj šupljini, smještene između pojedinih unutarnjih organa, metabolički aktivnije i čine mnogo veću opasnost za zdravlje od potkožnih masnih nakupina. Utvrđeno je da upravo trbušna debljina, koja se može iskazati jednostavnom mjerom opsega struka, povisuje rizik obolijevanja od šećerne bolesti tipa 2, ali i pojave ostalih manifestacija metaboličkog sindroma poput dislipidemije i arterijske hipertenzije.

Debljina je kronična bolest u kojoj dolazi do prekomjernog nakupljanja masnog tkiva u organizmu s negativnim posljedicama za zdravlje. Normalan udio masnog tkiva u žena iznosi 20 do 25 posto, a u muškaraca 15 do 20 posto ukupne tjelesne mase. Iako postoje točnije metode procjene prekomjerne tjelesne masti, danas je najzastupljenija metoda izračuna indeksa tjelesne mase (ITM) koji dobro korelira s masom masnog tkiva. Izračunava se na način da se težina u kg podijeli s kvadratom visine izražene u metrima na kvadrat (kg/m²). Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, indeks tjelesne mase od 25 do 29,9 definira se kao prekomjerna tjelesna težina ili preuhranjenost, a ITM veći od 30 smatra se debljinom ili pretilošću, i može se podijeliti u tri stupnja na način da ITM od 30 do 34,9 predstavlja debljinu prvog stupnja, od 35 do 39,9 drugog stupnja, a iznad 40 debljinu trećeg stupnja.

Uzroci debljine višestruki su i raznovrsni, međutim u većini slučajeva debljina je odraz dugotrajne neravnoteže između unosa kalorija hranom i pićem te potrošnje kalorija tjelesnom aktivnošću. Stoga nerijetko o debljini govorimo kao o bolesti suvremenog načina života koji je karakteriziran dominantno sjedilačkim aktivnostima i širokom dostupnošću hrane s visokim udjelom masti i jednostavnih šećera. U manje od pet posto bolesnika uzroci mogu biti genetske, endokrine ili metaboličke bolesti. Sustav žlijezda s unutarnjim izlučivanjem sudjeluje u složenom mehanizmu regulacije tjelesne težine pa tako hormonska neravnoteža koja nastaje uslijed poremećaja lučenja hormona štitnjače, hormona kore nadbubrežne žlijezde ili spolnih hormona može utjecati na porast tjelesne mase. Postoji i genetska sklonost debljini, a radi se o složenom utjecaju velikog broja gena. Utjecaj jednog gena nije od većeg značaja, osim kada se radi o mutaciji gena, što je vrlo rijetko. Genetski sindromi koji uzrokuju debljinu kao primjerice Prader-Willi ili Bardet-Biedl su također izuzetno rijetki.

Prof. dr. sc. Sanja Klobučar Majanović; Foto: Matija Djanjesic / CROPIX

Debljina kao bolest uzrokuje širok spektar drugih ozbiljnih kroničnih bolesti ili komplikacija koje dijelimo na metaboličke, mehaničke i psihosocijalne. Gotovo da nema organa na koji debljina ne djeluje negativno, odnosno na kojem ona ne izaziva određene komplikacije. Debljina je važan predisponirajući čimbenik za bolesti srca i krvnih žila, šećernu bolest tip 2, sindrom apneje u snu i bolesti probavnog sustava. Zloćudne bolesti koje se dovode u vezu s debljinom su karcinom dojke, maternice, debelog crijeva, prostate te tumori jetre i žučnog sustava. U komplikacije debljine ubrajaju se i degenerativne bolesti zglobova, sindrom policističnih jajnika, neplodnost te čitav niz psiholoških problema. S obzirom da se komplikacije debljine i popratne tegobe razvijaju postupno tijekom godina te da se debljina nerijetko pogrešno percipira isključivo kao estetski problem, a ne kao bolest, osobe koje pate od debljine rijetko se odlučuju i prijavljuju na liječenje u početnoj fazi kada se navedene komplikacije mogu izbjeći. Nema razlike između debljine i pretilosti, odnosno, obje riječi imaju isto značenje.

Debljina je neminovno jedan od vodećih javnozdravstvenih problema i medicinskih izazova na globalnoj razini, s obzirom na kontinuirani porast broja oboljelih u svim dobnim skupinama, kao i činjenicu da je debljina praćena čitavim nizom komplikacija koje smanjuju ne samo kvalitetu života, već i životni vijek. Debljina je već krajem prošloga stoljeća poprimila karakter globalne epidemije. Epidemijske razmjere debljine potvrđuju trenutačne procjene Svjetske zdravstvene organizacije prema kojoj u svijetu ima oko 650 milijuna osoba s debljinom i gotovo dvije milijarde onih s prekomjernom tjelesnom masom. Zabrinjavajuć je podatak da se u posljednjih četrdeset godina broj osoba s prekomjernom tjelesnom masom utrostručio, pa danas u svijetu živi više preuhranjenih i pretilih, nego normalno uhranjenih osoba.

Način liječenja debljine mora biti individualno prilagođen na temelju analize stupnja debljine, pridruženih čimbenika rizika te nutritivnog i općeg zdravstvenog stanja bolesnika. Promjena životnog stila s ciljem usvajanja zdravijih prehrambenih navika i porasta tjelesne aktivnosti su osnova svih intervencija usmjernih ka liječenju debljine i pridruženih bolesti. Smanjenje prekomjerne tjelesne težine, kao i njezino kasnije održavanje, temelji se na uravnoteženoj prehrani s energetskom vrijednošću za oko 500 kcal manjom od dnevnih energetskih potreba. Redovita tjelesna aktivnost u obliku barem trideset minutne aktivnosti umjerenog intenziteta, koja se provodi svakodnevno ili najmanje pet dana u tjednu, predstavlja realnu preporuku pretilim osobama koje žele smanjiti svoju tjelesnu težinu.

No neki na ovaj način ne uspijevaju postići željenu težinu, pa u takvim slučajevima treba razmotriti neku od znanstveno utemeljenih metoda liječenja debljine, kao što su psihoterapija, primjena lijekova, endoskopske metode te kirurško liječenje debljine. Liječenje debljine je multidisciplinarno i uključuje širok spektar zdravstvenih djelatnika. Ključnu ulogu imaju obiteljski liječnici, endokrinolozi, psiholozi, a sve više i gastroenterolozi i kirurzi koji se bave endoskopskim odnosno kirurškim liječenjem debljine.