Šećerna bolest se u Republici Hrvatskoj u 2014. godini nalazila na devetom mjestu vodećih uzroka smrtnosti s 2,48 posto udjela u ukupnoj smrtnosti. Međutim, prema zadnjim podacima HZJZ-a iz 2019. godine, šećerna je bolest treći vodeći uzrok smrti s udjelom od 7,8 posto.
Nažalost, i broj oboljelih od šećerne bolesti u Hrvatskoj, kao i smrtnost, u stalnom su porastu – prema podacima CroDiab Registra osoba sa šećernom bolešću, u Hrvatskoj je u 2020. bilo 310.212 osoba sa šećernom bolesti. Ranija istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj tek 60 posto oboljelih ima postavljenu dijagnozu, tako da se procjenjuje da je ukupan broj oboljelih blizu pola milijuna. U slučaju neliječenja ili neadekvatnog liječenja razvijaju se ozbiljne i potencijalno smrtonosne mikrovaskularne i makrovaskularne komplikacije.
Makrovaskularne komplikacije se odnose na kardiovaskularne bolesti, kao što su: koronarna, cerebrovaskularna i periferna vaskularna bolest. Mikrovaskularne komplikacije uključuju: oštećenje mrežnice oka, oštećenje živaca te kroničnu bolest bubrega.
Dijabetes je vodeći uzrok kardiovaskularnih bolesti, poput amputacije donjih udova, uz hipertenziju bolesti bubrega, te je uz kataraktu vodeći uzrok sljepoće. Komplikacije umanjuju kvalitetu života oboljelih, a istodobno liječenje komplikacija čini najveći udio u troškovima liječenja dijabetesa.
Nažalost, jedan dio bolesnika ne shvaća dovoljno ozbiljnost ove kronične i podmukle bolesti. Unatoč dostupnosti moderne i učinkovite terapije, rezultati liječenja šećerne bolesti u svijetu, a također, u Republici Hrvatskoj, su nezadovoljavajući. Glavni razlozi za takvu poražavajuću statistiku su nepridržavanje općih mjera liječenja, što podrazumijeva prikladnu dijabetičku dijetu, smanjenje tjelesne mase, redovitu tjelesnu aktivnost te redovito uzimanje propisane terapije. Veliki problem je nedovoljan broj i neadekvatna dostupnost dijabetologa, kao i nezadovoljavajući broj posebno educiranih medicinskih sestara koje imaju značajnu ulogu prilikom pružanja zdravstvene skrbi i podrške osobama koje žive sa šećernom bolesti.
Šećerna bolest se naziva globalnom epidemijom zato što broj oboljelih osoba u svijetu raste na razine koje su bile nezamislive prije samo nekoliko desetljeća. Postoji više razloga za ovu pojavu, a najznačajniji je promjena načina života koju obilježava veći unos visokokalorične hrane i smanjena tjelesna aktivnost.
Zbog moguće prevencije bolesti, pravovremenog postavljanja dijagnoze i liječenja iznimno je važno informirati, educirati i podići svijest javnosti o okolišnim čimbenicima koji utječu na pojavu bolesti, simptomima, komplikacijama i načinima liječenja. Osim genetskih čimbenika, na razvoj šećerne bolesti utječu, već spomenuti, današnji način života koji podrazumijeva dugotrajno sjedenje i smanjenu tjelesnu aktivnost te nezdrave prehrambene navike. Nadalje, odgovarajućom zdravstvenom skrbi, što znači pravovremenim postavljanjem dijagnoze, promjenom životnog stila, adekvatnim liječenjem i redovitim liječničkim kontrolama, moguće je spriječiti potencijalne komplikacije bolesti.
Na svjetskoj razini troškovi zdravstvene zaštite vezane uz šećernu bolest iznose 759 milijardi dolara, a u Europi se potroši 161 milijardu američkih dolara godišnje. Na liječenje dijabetesa HZZO utroši 4,6 milijardi kuna ili 19,8 posto svog proračuna (podaci iz 2016. godine). Troškovi liječenja komplikacija bolesti zastupljeni su u najvećem udjelu i iznose 88,1 posto ukupnih troškova. Pri tom su kardiovaskularne komplikacije vodeće po udjelu troškova i čine 57 posto ukupnih troškova liječenja šećerne bolesti. U odnosu na 2009. godinu troškovi liječenja kardiovaskularnih komplikacija porasli su za 617 milijuna kuna (31 posto). Najveći dio tih troškova odnosi se na bolničko liječenje oboljelih. Troškovi lijekova za liječenje šećerne bolesti iznose 8,1 posto, a pomagala 2,5 posto ukupnih troškova. Prati se ukupni porast troškova liječenja za 83 posto u razdoblju od 2009. -do 2016. godine.
Idealno bi bilo preventivnim mjerama i podizanjem svijesti o značenju šećerne bolesti prevenirati razvoj same bolesti. Kod bolesnika s već dijagnosticiranom šećernom bolesti samo sustavnom i opetovanom edukacijom možemo postići bolju suradljivost bolesnika u pridržavanju općih mjera i redovitom uzimanju propisane terapije te time postići poboljšanje prognoze i bolje kliničke ishode kod dijabetesa tipa 2. Pri tome bi bilo od posebne važnosti osnivanje dijabetoloških centara u kojima bi se timski, multidisciplinarno uz nadzor dijabetologa i nutricionista rješavali problemi bolesnika, uključujući i opetovanu edukaciju od strane posebno educiranih viših medicinskih sestara, odnosno educiranih “dijabetes edukatora” . Također, bilo bi poželjno da se u takvim centrima svi bolesnici sa šećernom bolesti tipa 2 na redovitoj bazi, odnosno, barem jedanput godišnje, reeduciraju, detaljno pregledaju i obrade na prisustvo kroničnih komplikacija te da se reevaluiraju njihove dijetetske navike i nutritivni status.